Zdravko SELEŠ rođen je 1962. g. u Đurđevcu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1987. g. hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Iste godine počinje raditi u srednjoj školi u Đurđevcu, gdje i danas živi i radi kao gimnazijski profesor hrvatskoga jezika. Ponajviše je angažiran u kulturnom i književnom životu Podravine i kajkavskih krajeva Hrvatske. Stvara uglavnom poeziju i književnu esejistiku, a bavio se i prevođenjem s međunarodnog jezika esperanta i na njega pa je sudjelovao i u nizu prevodilačkih projekata. Krajem 80-tih bio je i urednik esperantskog časopisa za književnost i kulturu “Koko” i već tada napisao nekoliko književnih eseja i recenzija, a posljednjih godina ponovno intenzivnije piše recenzije novih originalnih i prevedenih esperantskih knjiga i književne eseje o hrvatskim i esperantskim književnicima. Recenzija „Nova realismo de Mikaelo Bronŝtejn aŭ eta traktato pri leganto“ (Novi realizam Mikaela Bronštejna ili mali traktat o čitatelju“) nagrađena je 2012. trećom nagradom „Verda plumo“ (Zeleno pero). Napisao je i nešto originalnih pjesama na esperantu pa je zastupljen i u “Kroatia esperanta poemaro”(Zagreb, 1991.)
Prve pjesme i priče objavio je 1980. i 1981. u časopisu „Podravska gruda“, 1981. objavio je plakat poezije u suradnji sa slikarom Josipom Turkovićem, a prvo ozbiljno pojavljivanje na književnoj sceni ciklus je pjesama „i vrijeme se mrvi“ u trobroju časopisa „Gesta“ 12-13-14, 1982./83. Od tada objavljuje u nizu časopisa, novina i zbornika. 1984. objavio je zbirku poezije “Razgovori sa srcem”, 1991. dvojezičnu, hrvatsko-esperantsku, zbirku “Noćnik – Noktulo”, a 1996. kajkavsku zbirku pjesama u prozi “Elegije Sigismunda Ernušta” u izdanju Matice hrvatske ogranka Đurđevac, čiji je i danas predsjednik. Ovo izdanje dobilo je 1998.g. Brončanu povelju Matice hrvatske pa je 2001. objavljeno u obliku kalendara – plakata poezije. 2003. objavio je knjigu "Lirika đurđevačke Podravine" – panoramu podravske lirike đurđevačkoga kruga, 2012. knjigu „Snovi i sjene/ Senje i tenje/ Sonĝoj kaj ombroj“ - izbor iz stvaralaštva na književnom jeziku, kajkavštini i međunarodnom jeziku esperantu koji donosi 80-ak pjesama te priče, eseje i prijevode, a 2014. knjigu „Galović i zađne stvari“ (Podravski eseji i zapisi) u biblioteci Rukopis Podravsko-prigorskog ogranka Društva hrvatskih književnika za koju je 2015. g. nagrađen Galovićevom nagradom.
1990-tih godina najviše je stvarao poeziju na kajkavskom jeziku pa je tako zastupljen u zbornicima “Zeleni bregi Zeline”, panorami Hrvatski kajkavski pjesmotvor devedesetih “Zercalo horvatsko” (Varaždin, 1999.) Ivana Kutnjaka i u Antologiji moderne kajkavske lirike 20. stoljeća “Rieči sa zviranjka” Jože Skoka (Zagreb, 1999.) Isto tako, zalažući se za revitalizaciju kajkavskoga jezika, neke književne eseje o zavičajnim autorima napisao je na kajkavštini.
Član je Društva hrvatskih književnika od 2001. godine.
BIBLIOGRAFIJA
SAMOSTALNA IZDANJA:
1. "Razgovori sa srcem", Đurđevac, 1984. – Književna sekcija KUD-a "Petar Preradović" Đurđevac i SIZ za kulturu općine Đurđevac,
2. "Noćnik - Noktulo", Đurđevac, 1991. – Esperanto klub "Koko",
3. "Elegije Sigismunda Ernušta", Đurđevac, 1996. – Matica hrvatska Đurđevac,
4. "Lirika đurđevačke Podravine", Đurđevac, 2003. – Matica hrvatska Đurđevac i "Grafokom", Đurđevac,
5. „Snovi i sjene/ Senje i tenje/ Sonĝoj kaj ombroj“ - Đurđevac, 2012. – "Grafokom" Đurđevac, Matica hrvatska ogranak Đurđevac i Podravsko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika,
6. „Galović i zađne stvari“ , Koprivnica, 2014. , Podravsko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika.
Izbor iz poezije i proze Zdravka Seleša
I o biciklu treba pjevati;
on vozi do biblioteke,
nalik je biku,
kojeg držimo za hrabre rogove.
Bicikl voli biljke,
a ne mari za beton;
bor i borovnice,
breskve i breze na brežuljku
njegov su bal.
Moj bijeli bicikl
blagoslovljen bršljanom
bori se za boljitak.
Bijeli čovjek, robot, mutant,
crn do crnog crta kvadrant,
gumicom od dinamita
kraju svijeta bodro hita.
Poglavičin glas još čujem;
iz daljine zove brujem
pčele, pjevom ptica, kopitom
bizona udarajuć pri tom
posred čela: tužaljku nam jeca
krikom, sve glasnije, poglavica.
GAZOPHILACIUM ILITI REČI DOMAČE
Ja nesem pater Belostenec
kaj bi strplivo tolnačil reči;
ja reči prebiram, pobiram
z stari ormarov, škrinj od papera,
dišim jim duje, diram jim dušo,
diganko od dobri domači delam
dišečo po debelašu i drobne lete,
dosežem ž nimi droptijne senj,
dragam zdavnašnico
koja se oče dotrči,
dušico i duplera nažižem
za reči domače, majkine i japičine,
dečeca prizivam z dalšine let
koj je je slušal, kojega više ne poznam.
Sebe z drogom steplem
zaspaloga v stare iže domači reči.
Copim f pesmo, kak cveba
v diganko z sirom i v zobe mi je
se puno i ftečno,
nažvakal sem se pravi reči
z koteri cure slike sveta
kojega sem skoro zgubil.
Dečec sem, droga jašim, diže se
prašina na drumu za menom,
dospel bom daleko, v drage dalšine
senj i sečanj.
Gazophilacium – kajkavsko-latinski riječnik patera Belostenca iz 1740., tolnačil – tumačio, duje – mirise, diganka – vrsta kolača, drobne lete – sitnim godinama, droptijne – sitnice, mrvice; dragam – milujem, zdavnašnico – davninu, oče – hoće, dotrči – nestati, uništiti; majka i japica – prabaka i pradjed, dečec – dječak, dalšina – udaljenost, drog – prut, iža – kuća, copim – padnem, cveba – grožđica, v zobe – u zubima, ustima; ftečno – ukusno, z koteri – iz kojih, dospel bom – stići ću
LAMPAŠONOSEC
Ivanu Lackoviću Croati
Gledim sako večer kak ide čez polje. Z lampašom.
Prek strnjaka. Čez gosti, leplivi mrak. Kam ide? Kaj
išče?
V rasvič , on i dalje nosi svoje svetlo, čez mračni,
okorni svet. Kak god je rajne, i Sonce zijađa, čovek
se v mraku popikava, ima rajnave roke, skulava kolena
i raspukneno srce. Kam ide? Kaj išče?
strnjak – strnište, rasvič – svitanje, okorni - kruti, tvrdi, rajne – zora, zijađa – izlazi, popikava – spotiče, skulava – sa zasušenim ranama, krastama
RUJAN
Podravski vinorodni bregi; kleti i gorice, mošt i vino, Fran i međaš Benkina, nezaobilazni su kada se spomene podravska jesen. Uz rizik da me pribrojite “kajkavskim škvorcima” koji “v zboru bugare: BENKINA, ČRN-BEL i GORICE”, Benkina, Črn-bel i Gorice, Benkina… nosim na ovo svoje malo podravsko putovanje taj naoko izlizani i svima dobro znani gorički bedeker. Ja drugač več nemrem: zaputio sam se na brege i moram poslušati poruke “Z mojih bregov”.
A ti se bregi, obronci Bilogore, protežu južnom granicom Podravine, dajući svakom podravskom mjestu, svakom Podravcu, dodatnu životnu poziciju, ladanjsku (?) gestu pomaka od obvezatnog ka opuštenom. I zato nije čudo da su i toponimi u dosluhu s romantičnim florarijem arkadijske Galovićeve slikovnice. Tako moji Đurđevčani i susjedi im kreću prema raznim bregima: Čepelovečkom, Svetojanskom, Mičetinskom, i Budrovečkom, ali i Lončarovom, Kovačevom, Kenđeličevom i Plačibregu. A tu su još i Staro selo, Pri zvirišču, Pri klenu, Belevine, Veliki i Mali kostanj i Šalatin jarek.
Mene put nosi na Belevine, kojima od djetinjstva pripadam s ponosom, tako da bih se mogao prozvati i Belevinski ili, u plemenitijoj varijanti, von Belevine. I, da malo pretjeram u svom belevinskom lokalpatriotizmu, nema imena koje bi bolje svjedočilo razlog podravske ljubavi prema bilogorskim bregima, koje bi bolje iskazivalo ponos postignuća truda podravskih goričara i podrumara. Ipak, priznajem, Belevine su mi važne prije svega zbog toga što sam baš tu najprije i najdublje udahnuo miris podravske jeseni, što sam baš tu, kao mnogi drugi Podravci na drugim lokalitetima, upio u se riznicu slika koje se onda samo prepoznaju u Galovićevom pjesničkom zrcalu. I zato je svejedno što je čemu prethodilo; na začetku jeseni navek je bilo čuti
Crn – bel… crn - bel …
V trsju popeva,
Grozdje dozreva…
Crn – bel…
Dok večer se zmrači,
On pesmo zavlači,
Drago, starinsko,
Veselo vinsko:
Crn – bel… crn – bel…
Jesensko to pesmo
mi čuli vre jesmo
Tri večeri tu…
Crn – bel…
I znamo da leto
Otišlo je, eto –
Baš kakti vu snu…
Crn – bel… crn – bel…
Taj lagani akord ljeta koje gasne, taj nujni, nostalgični pjev uvod je u hodočašća jesenjem suncu; u one duge šetnje u kojima sunčani sjaj, umjesto muke i problema, postaje ugoda kojoj se predajemo. Svaki je časak proveden v goricama, v trsju, oko kleti, u šetnji do živice u kojoj zrije šipak ili u berbi posljednjih krušaka, važan; sve je to zimnica tijelu i duhu, koja će nas grijati kad bregove zavije debeli prezimec.
LISTOPAD
Ali, prije toga dolazi drugačiji stavak, listopadski; bogat, raskošan, pjan – bakhovski zanesen i lud… Njega pokreće punina Vivaldijeve jeseni, ali je on nadilazi svojim baroknim obiljem. Jer, s Drave su krenule debele magle, zavukle se u kukuruze zajedno s beračima, koji jedva čekaju da se popnu malo više, da berući mogu štrpnuti i poneku bobicu za vlastiti kljun. Jer, i škvorce i ose, i djecu i starce sada na brege privlači grozdje:
“Bregi so se zlatom pozlatili,
V crlenom listju rosno grozdje spi,
Grozdi so se zmed redov poskrili,
Čehulka samo gdegde vun gledi.
(…)
Nabral sem škrilaka vre ponoga,
I med crninom muškat se žoti…
Dale idem, steza je još doga,
V škrilaku grozdje vu rose još spi…”
Može li se išta dodati tom škrilaku punom grožđa, njegovoj svježini, slatkoći i sočnosti. Za njegovim nam je pozivom preostalo jedino krenuti med rede, v trsje, pridružiti se legijama berača grožđa.
“Najempot, naglo, kak da bi kaj zrušil
V noči se je odnekod k nam zabušil
I obišel je klet,
Ves raspotan i spet,
Zaletel se je, stal,
Kam dale? Neje znal…”