Darko Pernjak (Koprivnica, 1967.) hrvatski je književnik i vinski trgovac. Živi i stvara u Koprivnici. Piše isključivo prozu u svim formama, od kratkih priča do romana. Školovao se za inženjera geotehnike no kako je prvo pravo zaposlenje dobio kao voditelj vinoteke, tako se i kasnije odlučio svoju poslovnu karijeru razvijati u trgovini vinima. Spisateljski porivi iz učeničkih dana, kada je sudjelovao u amaterskom alternativnom kazalištu ''Crne šume'' i kada je pisao drame, kratke priče i pjesme, nisu nikad ugasli nego ih razvija paralelno sa svojom poslovnom karijerom. Svoj prvi roman ''Procesija'' (1996.) posvetio je jednom od prvih naivnih slikara u Podravini Mirku Viriusu koristeći se njegovim slikama u rekonstrukciji priče njegovog životnog puta. Drugi roman ''Kamengrad'' (1997.) bazira se na legendi o starom kraljevskom gradu čiji se ostaci nalaze u blizini Koprivnice. ''Vatrogasna zabava'' (1999.) je zbirka novela koja snagu crpi iz stvarnih događaja, iz priča prikupljenih u bližoj životnoj okolini i iz novinskih članaka. Niz novela je na neki način rezultat istraživanja uvjerljivosti i snage priča prenošenih usmenom putem i priča zapisanih umjetničkim perom. Četvrta knjiga također je zbirka novela i priča ''Somina'' (2006.). U tri tematske cjeline raščlanjuje čovjekov život na važne i nevažne poteze, pokušava odgovoriti na pitanje što je to za jednog Podravca ''ulov života''. ''Slamka spasa'' (2007.) je zbirka novela i priča u kojima traga za onim ključnim trenutkom u sudbini čovjeka od kojeg život krene novim tijekom. U tom kontekstu ponudio je i tri nogometne priče u kojima se na duhovit način pokušava osvrnuti na hrvatsku ''nogometnu'' euforiju. Roman ''Pozitivna nula'' (2009.) bavi se čovjeku urođenim nagononom izravnavanja uspjeha i neuspjeha u prosječnu sliku, kad se vlastiti neuspjeh pokušava protumačiti uvijek kao neka vrsta uspjeha i kako taj mehanizam stvara vrlo neuobičajene životne zajednice. ''Ščukešina'' (2011.) je zbirka priča različitih tematskih preokupacija, od sudbine sitnih prevaranata, istraživača Afrike do životnog puta autorovog djeda. ''Sve Mirkove procesije'' (2012.) roman je nastao na temelju prvog romana ''Procesija'' kao rezultat novih povijesnih spoznaja, a kako je znatno proširen autor mu dodjeljuje sasvim novi naslov. Knjige potpisuje književnim pseudonimom Pero Pernjak.

Objavljena djela

''Procesija'' (1996.), roman
''Kamengrad'' (1997.), roman
''Vatrogasna zabava'' (1999.), zbirka novela
''Somina'' (2006.), zbirka novela i priča
''Slamka spasa'' (2007.), zbirka novela i priča
''Pozitivna nula'' (2009.), roman
''Ščukešina'' (2011.), zbirka priča
''Sve Mirkove procesije'' (2012.), roman

Izbor:
Vrijeme snijega
Vidovu pažnju privuče svjetlucanje božićnih žaruljica na okićenoj jelki u kutu pozornice. Sve dublje se uvlačio u žute i crvene valne duljine, u nefokusu nestajao je ostatak svijeta. Zaneseni pijanista iz klavira je izvlačio tugaljivu rusku melodiju. Lako se mogao zamisliti kako s drvenog trijema pokušava proniknuti kroz sibirsku ravnicu njen kraj. Zašto čovjek nužno mora biti sretan? Umjesto da nabije krznenu šubaru preko očiju.
Vani je krenuo padati snijeg, drugi ove godine. S njim nije bilo šale. Palo je već dobrih desetak centimetara u dva sata, a prognostičari su najavljivali da će ga do ponoći mjestimice napadati još tridesetak. Zbog snježne mećave zamalo da nije stigao na koncert. Kad je toliko toga prije trebalo obaviti ...
Prezaposlene garderobijerke mrštile su se zbog snijegom prekrivenih kaputa, mokrih šalova što su se kao špageti razvlačili i ispadali iz rukava, oprezno koračajući preko skliskih lokvi od rastopljenog snijega na podu. Svejedno su uspijevale kroz smješkomasku iscijediti ugodno „Hvala." i „Izvolite!". Dok se okretao od njih i stao probijati kroz gužvu do ulaza i svojeg sjedala pozdravljajući se s poznanicima, sve mu učini malko umjetnim; ljubaznost, srdačnost, muzikoznanstvo, muzikopoklonstvo, božićarstvo, prigodničarstvo; plastika i elektrika. Sve samo plastika i elektrika.

Nije da nije pokušao odvratiti pogled od magičnog bljeskanja božićnih žaruljica, vratiti se u dvoranu, stresti s revera prhutaste nekontrolirane misli, umjesto što se sve dublje zabijao u nanos što ga je nanio snježni predbožićni kovitlac. Sjeti se turskog Karsa, djevojaka samoubojica i Pamukovog pjesnika Kaa.
- Zašto? Tu sam knjigu pročitao još prije dvije godine!! – koprcajući još je dublje propadao u snježni živi pijesak.

Pokušao se izvući slikom, poput Kaa, sveispunjujuće bjeline koja će uskoro prekriti sivu svakodnevicu. Pahulje će zasjati kristalnom čistoćom na podnevnom suncu. Zagladit će se stvarnost rovovskih borbi, zaraćene strane pristat će na primirje bez potpisanog sporazuma. Vrijeme snijega donijet će olakšanje, predah, ljepotu trenutka. Garderobijerke zaista nisu trebale, nisu mogle imati veze s djevojkama samoubojicama iz Karsa! No prečesto se vozio prastarim Magirusovim autobusom krivudavim putem preko planinskog prijevoja kroz snježnu mećavu prednjeg stakla potpuno prekrivenog neprozirnim zaleđenim slojem, da bi se samo tako mogao zaustaviti. Sve do maločas grozničavo je jurio kroz sjajne mramorne hodnike „Avenue shoping outlet malla", plastiku provlačio kroz užarene električne terminale. Trebao se na vrijeme natrpati vrećicama sa slikama Djeda Mraza, božićne jelke, pahuljica i ostalih božićnih drangulija. Potrebito je bilo opskrbiti se novim čizmama, skijaškim jaknama, kožnim rukavicama, toplim čarapama, crvenim kuglama, adventskim vijenčićima, kuglofima, šampanjcima, šunkicama i bakalarima. Sve to brzo, brzo utrpati u prtljažnik automobila u podzemnoj garaži i potrčati još jednom natrag po prekrasni srebrni svijećnjak i sokovnik na popustu.
Da, vrijeme snijega trebalo bi usporiti brzinu Vidovog kretanja, donijeti mu koji trenutak toliko žuđenog mira.
Sasvim neočekivano mladi je pijanist rusku melodiju dotjerao do vrhunca od kojeg se počeo odmotavati sretni završetak. Vid osjeti kako se njegovo meditativno biće odlijepilo od tjelesnog, kako ga prožima plavičasta toplina kojom počne ispunjavati prostor oko sebe. Učini mu se da će upravo shvatiti pravi razlog zbog kojeg se hipnotizirano zablejao u svjetlucanje šarenih svijećica; plastičnih i električnih. Nazre spoznaju: nešto kao kupovina – vrijeme - snijeg. Još mu je nedostajalo nekoliko sekundi i dosegao bi je, ali dvoranom se prolomi pljesak i upale se velika svijetla. Presvijetla, prebijela, preobična svjetlost da bi u njenom okrilju mogao nastaviti dalje. Ostade tek prevladavajuća nemoć, što je Ka shvatio, da se shvate ljudi oko sebe, da čovjek shvati sam sebe; spoznaja da je vrijeme snijega tek slatka utopija.